Jagten (2012)

Jedan od najozbiljnijih kandidata za osvajanje „Oskara“ za Najbolji strani film na ovogodišnjoj dodjeli nagrada američke Akademije za filmsku umjetnost i nauku je i danski film „Lov“  (dan. „Jagten), ostvarenje istaknutog danskog reditelja Tomasa Vinterberga, suosnivača filmskog pokreta Dogma 95, zajedno sa svojim, čini se vječito depresivnim, ali i dalje lucidnim zemljakom i prijateljem Larsom fon Trirom.

Iako sâm „Lov“ ne možemo ubrojati u filmove Dogme, što zbog kršenja manifesta, što zbog činjenice da se sam pokret raspao, Vinterberg ipak koristi priliku da ubaci poneki element, doduše, nedosljedno (ručno nošena kamera u dobrom dijelu filma, prirodno osvjetljenje i sl.). Ono što mi je naročito zapalo za oko su tehnike snimanja kojim reditelj postiže dinamiku i ritmičnost, ne dozvoljavajući ni u jednom trenutku da radnja padne. Taman kad pomislite da se sve smirilo, kad je kamera fiksirana, nju smjenjuje nemirna kamera „iz ruke“. Kvalitetna fotografija postaje opšte mjesto kad su u pitanju skandinavske kinematografije, pa je takav slučaj i u ovom filmu. Domaći zadatak za filmadžije širom Evrope.

Tema ovog ostvarenja je univerzalna, ali ima dozu specifičnosti, pogotovo ako imamo u vidu odnos skandinavskog društva prema problemu pedofilije i zaštiti ljudskih, prije svega dječijih prava. To film čini zanimljivijim, nesvakidašnjim, pošto se prikazuje drugačije gledište – percepcija osobe koja je sa stanovišta histerične kolektivne mase apriori kriva. Svi mi polazimo od pretpostavke da djeca govore istinu kad su zlostavljači u pitanju. Oni su bolesnici, zle čike, mi bismo ih kastrirali, zatvorili, ubili, ali šta se desi u situaciji kad dijete slaže? Ima li istine, ima li pravde, mijenja li se išta za nepravedno oklevetanog kad se sazna da nije kriv ili ostaje vječno žigosan svojom „bolešću“? To su neka od pitanja kojima se bavi Vinterberg u ovoj kompleksnoj drami. Lukasa, vaspitača, dobrog oca i odanog prijatelja lažno optuži ćerkica njegovog najboljeg druga, i tu priča počinje. Reditelj u nastavku filma    kritikuje način na koji se prilazi ovoj problematičnoj i delikatnoj temi. Čini mi se da je Vinterberg kroz ovaj film poslao jasnu poruku da se ovom problemu mora pristupiti opreznije, pošto posljedice za obje strane, nezavisno od toga ko laže, a ko govori istinu, ko je kriv, a ko je nevin, mogu biti pogubne. Čak i kad mala Klara socijalnom radniku, a kasnije i svojim roditeljima kaže da su to gluposti i da nije istina, oni će je uvjeravati u suprotno. Ona će biti toliko ubijeđena, da ne kažem sluđena, da će Lukasu kroz suze reći kako kažu da joj je on uradio nešto loše, ali da se ona sama toga ne sjeća. Isto će se desiti i sa djecom koja će podleći kolektivnoj histeriji svojih roditelja, optužujući Lukasa, s kojim su se do prije par dana bezbrižno igrali, da ih je zlostavljao u podrumu svoje kuće.

Završnica filma donosi smireniji ton, u jednom dijelu i razočaravajući, ali to je samo privid trenutka. Zavjesa se polako spušta, ratne sjekire se zakopavaju, dim iz lule mira, u vidu božićne večere koju donosi Klarin otac, biva povučen. Dva najbolja prijatelja ostaju na distanci, ali kreću dalje, u ime njihove zajedničke prošlosti, vremena koje su zajedno proveli. I tu sam se osjetio nekako razočarano. U djeliću sekunde imao sam utisak da sve što je reditelj strpljivo gradio sada nekako uništava. Sva sreća, nisam bio u pravu. Sljedeća scena dešava se godinu dana kasnije. Složna zajednica je opet tu, veseli započinju novu sezonu lova. Svi se smješkaju, grle, pružaju ruku vaspitaču. Istina, ima tu kiselih i pokunjenih faca, ali ni vaspitač nema onu istinsku sreću na licu. I pored toga ne mogu, a da ne prokomentarišem da mi je ta scena izazvala gađenje, pa i spram glavnog junaka. Šta ćeš ti tu, šta radiš s tim svim ljudima? Malo vas žacne, koliko god znali da se s druge strane dešava fikcija. A opet, razumijem njegovu poziciju, bijeg bi značio  indirektno priznavanje krivice, da njima olakšava, a on to ne želi, želi da ih podsjeća na nepravdu koju su mu učinili i da pokuša nastaviti tamo gdje je stao, tj. tamo gdje je zaustavljen. Ali, vrijedi li to čemu, donosi li dobra njemu, njegovoj porodici? Hoće li se šta promijeniti, hoće li biti kao prije? U trenutku kad se on odvoji od ostatka ekipe, kad krene sam u lov, možda upravo zbog onog osjećaja gadosti koji sam gore pomenuo, on nije u stanju ni da puca na jelene. Imamo zatvoren krug – na početku filma on je strastveni lovac, u razgovoru sa Kler reći će joj da najviše voli da jede divljač, a sada mu je ona prosto prisjela. Saosjeća sa jelenom kog ima na nišanu. Više nije u stanju da lovi. Naposljetku, i sam je bio na nečijem nišanu. I kad ga umalo pogodi metak nepoznatog lovca, on shvata da sezona lova na njega još uvijek traje i da će u glavama pojedinaca ostati krivac, šta god rekli istražni organi. Za razliku od jelena, koji su slobodni u određenom periodu godine, njemu je suđeno da u licemjernoj komuni, kao lovina, živi svoju hroničnu neslobodu.

Glumačka ekipa funkcioniše kao jedan organizam, a posebno bih istakao role Madsa Mikelsena i male Anike Vederkop. Djevojčica je začuđujuće dobro odglumila lik Klare, dok Mads Mikelsen prikazuje veoma kompleksnu gradaciju emocija, za šta je uostalom i nagrađen kao najbolji glumac Kanskog festivala 2012. godine. Ogolio se do kraja. Prvo je suzdržan, racionalan, pokušava razgovorom riješiti problem, uzdajući se u zdravu logiku svojih prijatelja, a onda i on pukne. Maestralna je scena u crkvi, kad pripit uđe i shvati da ne može više, da je bez krivice izopšten, da su ga svi odbacili i ogradili kao neki virus. I tu plane, tu izbaci sve iz sebe, svu gorčinu. To više nije bol čovjeka kog su tukli, kome su ubili psa, ugrozili život njemu najmilijih, on je bijesan zbog drugih, zbog svog najboljeg prijatelja, zbog toga što mu ovaj ne vjeruje, što je uopšte i mogao da pomisli da bi mu on mogao zlostavljati ćerku. Mikelsen je toliko upečatljiv u ulozi oklevetanog da imate osjećaj da proživljavate svu njegovu nevolju zajedno sa njim. Možda biste vi sigurno burnije reagovali, možda vas i ljuti njegova „mlaka“ reakcija (isprva), možda se tu akumulira onaj bijes o kome sam govorio – hej, pa vidi šta mu se dešava, a on i dalje ponosno korača, pokušava smireno objasniti, razgovarati, traži da mu istinu pročitaju iz očiju. No, svaki čovjek ima svoje limite, pa i vaspitač. Njegova dobrota, dotadašnji sklad male seoske zajednice uljuljkali su ga u njegovom ubjeđenju da će se sve riješiti bez mnogo pompe, da će mu, zbog mnogih njegovih zasluga, zbog zalaganja za zajednicu, ta zajednica oprostiti, upravo iz razloga što nema šta da mu oprašta, budući da nije kriv. Kad shvati da ta ista zajednica u njemu vidi samo predatora, kad mu zabrane da radi, da kupuje, da se slobodno kreće, da voli, kad mu ugroze pravo na život, na posjete njegovog sina, glavni junak će se trgnuti iz sna i suočiti sa svojim demonima. U tom času tišina, rečeno stihom Antuna Branka Šimića, bjesni svoju oluju.