Review
Olympus Has Fallen je bio podnošljiv akcioni film unatoč već fabrikovanoj američkoj nacional-patetici, tankoj karakterizaciji i opštoj nesuvislosti po pitanju osnovnog zapleta koji uključuje koreansku paravojnu formaciju sačinjenu od superkomandosa i par genija koji odlučiše poraziti najveću svjetsku vojnu silu, njene tajna službe i sve tehnološke mogućnosti koje prosječan američki dužnosnik ima. Pa čak i ako bi se posmatrao u nekom ključu alternativne historije ili paralelnog univerzuma, Olympus Has Fallen je pružao isuviše tanak motivacijski karakterni sklop da bi se shvaćao ozbiljnije od prosječne akcione razbibrige, vješto montirane i kompetentno akciono kadrirane.
Njegov nastavak London Has Fallen je, u suštini, zadržao srodnu premisu. I dalje je to film u kome nabildani operativac tajne službe Mike Banning (Gerard Butler) spašava žilavog i mazohistički raspoloženog predsjednika SAD-a Benjamina Ashera (Aaron Eckhart). Ono što je ipak drugačije su motivi zbog kojeg ovog puta predsjednik treba biti otet. Iako je i u Olympus Has Fallen glavni negativac imao dosta potencijala za razvoj, zahvaljujući ponajviše solidnoj interpretaciji Ricka Yune, on je u konačnici ostao poprilično zakržljao u kavezu žanrovskog prototipa, ovog puta u London Has Fallen potencijal je bio i veći, ali čini se opet sa relativno skromnim rezultatima. Izraelski glumac Alon Abutbul poprilično dobro tumači pakistanskog trgovca oružjem Aamiara Barkawija, ali njegovi rezultati uskoro bivaju ugušeni lošim scenarističkim vođenjem i konfuznom režijom same osnovne postavke filma.
Zapravo, London Has Fallen u svojoj prvoj trećini otkriva intrigantne elemente političkog trilera sa dramskim izletima. Na prvi pogled, razgranata i fragmentirana postavka dosta obećava, a Gerard Butler dosta dobro vodi lik Banninga, iz kojeg je i u prethodniku izvukao maksimum. Mnoga poznata lica iz Olimpa cirkulišu scenama i čini se da bi švedski režiser, iranskih korijena, Babak Najafi, mogao napraviti funkcionalan akcioni triler iz svega toga, nešto što njegovom američkom kolegi Antoine Fuqua-u svakako nije uspjelo u prethodniku.
Radnja nakon nešto sporijeg uvoda, naglo dobiva iznenadni akcioni prizvuk. Tranzicija između pripremanja terena za zaplet i njegove akcione posljedice je izvedena vješto, sa dobrim omjerom napetosti i eksplozivne akcije. No što se akcija dalje razvija Fallen nastavak upada u istu zamku kao i prvi dio. Urota osmišljenja od strane jednog međunarodnog trgovca oružjem dobiva takve kolosalne razmjere da odaje dojam da sva silina međunarodnih tajnih službi zapravo izgleda tragikomično. Opet ovaj problem se vjerovatno mogao izbjeći dubljom karakterizacijom Barkawija ili daljom razradom njegovih motiva koji su ovog puta vrlo lični. Sa druge strane, u određenim momentima čini se i da se sam režiser Najafi uplašio da bi film mogao otići u isuviše nelinearan i fragmentiran obrazac, tako da se stiče dojam da kako radnja odmiče, postaje sve plošnija i jednostavnija.
Sredina filma i dalje poprilično dobro funkcioniše. Nakon opšteg akcionog reketiranja u kojem pogine, valjda pola uglednih svjetskih državnika, i to prilično naivno, slijedi dio u kojem Banning pokušava spasiti predsjednika Ashera u haotičnoj potjeri okolo prepoznatljivih londonskih znamenitosti. Dobra međuigra između Butlera i Eckharta nosi ovaj dio filma prilično stabilno. Visok dinamički tempo i pristojno kadriranje dodatno pomaže, te uspjeva dovoljno maskirati skromno napisane dijaloge prepune isforsiranih psovki i ostalih srodnih epiteta koji valjda odgovaraju prosječnom holivudskom konzumentu.
Mjesto u kojem se London Has Fallen potpuno raspada je njegova zadnja trećina. Ispunjena naivnim zapletima, često isforsiranom glumom i još češće montažom koja kao da se otaljava nakon teškog dana u lokalnom fast foodu, te ujedno sugeriše da je cijeli film dosadio svima koji na njemu rade. Kada je u jednom akcionom filmu rešetanje protivnika u mračnim predjelima Londona izaziva blagi zijev onda je jasno da nešto ne radite kako treba. A taman kada smo pomislili da će nas napokon nastavak kutarisati zaklinjanja prema američkoj zastavi, niti ovdje nije moglo proći bez toga.
London Has Fallen je prije svega namijenjen ljubiteljima akcionog filma koji imaju prilično niske standarde po pitanju fabularne ubjedljivosti, koji žele vidjeti pokoju eksploziju prepoznatljivih Londonskih simbola, i kojima ne smetaju sitnice poput, recimo, isforsiranog angliciziranja pakistanskih i jemenskih prilika. Film bi još mogao biti zanimljiv teoretičarima i ljubiteljima holivudske fenomenologije, ponajviše jer je ispunjen gotovo podsvjesnom matricom ksenofobije prema istočnjacima koji čekaju iza svakog ćoška kako bi narušili svete američke ideale.
