Review

Novi krimić Darka Nikolića POSLEDNJI STRELAC pokazuje da se ovaj reditelj otresito i neopozivo profilisao u žanrovskog autora u kinematografiji koja se, kada je ta agenda u pitanju, ipak još uči poslu i u zanatskom i u stilskom i u tehničkom smislu. U tom pogledu najveća prepreka je produkcijski zamah, odnosno sputanost, da bi žanrovsko delo dobrih narativnih prerogativa i punokrvnih karakterističnih detalja prodisalo na pravi način i izbeglo prostornu skučenost koja bode oči. U tom smislu dometi Miloša Avramovića i dalje su visoka prečka koju treba dostići, a ovde su falile lokacije i više akcije i ubrzanja.
Nikolićev drugi film ima dosta kvalitetnih aduta. Glumački i u smislu razrađenosti i temeljne profilisanosti karaktera daleko je bolji od ostvarenosti likova u JEDINOM IZLAZU. Spisak uticaja je ovde poput natopljenog sunđera za jednu sjajnu filmofilsku kupku. U stavu ili gardu koji nosi penzionisani policajac Kuruzović Nenada Jezdića lako možete zamisliti Žana Renoa ili Vensana Lindona, a pošto vam prvo pada u oči upravo žanrovsko nasleđe francuske kinematografije, njegova partnerka u invalidskim kolicima, Olivera (Nataša Marković), gotovo je direktni omaž Stefan Odran (Šabrolovoj muzi i ikoni transformacija u prevrtljive, lukave i neverne žene) u filmu UBISTVO JE UBISTVO Etjena Perijea. Kada krenemo prema povratniku iz inostranstva, Atanasiju (Miki Krstović), koga je Služba odredila kao metu koju bi Kuruzović trebalo da odradi, prvo što uočimo je da se radi o ekstremno nasilnom i osvetoljubivom tipu, koji silno razočaran amaterskim ali i izdajničkim ponašanjem svojih saradnika, jednom od njih šipkom rascopa glavu za stolom tik pred posluženje što nam priziva De Nirovog Kaponea u De Palminom raskošnom hitu THE UNTOUCHABLES.
Iako stoje primedbe da su lokacije morale biti življe i razigranije nego što su jedne (Kuruzovićeva) ili druge sobe (misteriozne susetke u kolicima), kancelarije policijske stanice ili raskošne kuće ili zgradurine sa bazenima užasavajuće arhitektonske hladnoće, Nikolić ponegde pozitivno iznenadi u izboru enterijera (neverovatan je, ali gotovo poslovičan strah domaćih stvaralaca da se kamera iznese napolje i da se neke akcione scene pominje osmisle i realizuju u eksterijeru; to apsolutno osirumašuje doživljaj i svodi na kamerne prostore gde, nemojmo zaboraviti, takođe treba biti lucidan majstor da se stvori i dostigne saspens ili odigra neka neočekivana igra). Recimo, izbor biblioteke za finalni obračun (Jezdićev lik je strastveni čitalac i ljubitelj knjiga) je inovativan i zanimljiv. Ovo je već drugi krimić iz regiona iz recentne ponude gde su knjige kod glavnih likova bitan deo svakodnevice. Junak PRAZNIKA PRAZNINE Jasmina Durakovića želi da vrati svoju zbirku knjiga rasutu kroz vreme kod prijatelja i neprijatelja.
U proširivanju karakternih i situacionih odlika primećujemo kako je oba glavna suprotstavljena lika, Kuruzovića (ovaj je neizlečivo bolestan)i Atanasija, Nikolić obojio defetizmom i razočaranošću jer osećaju bliski kraj, ali im je zabavno da se još izvesno vreme koprcaju u arei koju im je profesija zacrtala.
Kum poslednjeg strelca, Baltazarević (Miloš Timotijević), takođe ekstremno nasilan i bahat, pročunat i ogavan, samo je produžetak onog Timotijevićevog policajca iz Avramovićevog blokbastera, s tim što mu je dodato još više ljigavštine pa se u ishodištu sve to približilo iritantnosti. Tu je i Barbara, u dobrom i intrigantnom tumačenju Aleksandre Belošević, Atanasijeva najbliža saradnica. Međutim, odnos koji razvija sa Baltazarevićem opterećen je jednom potpuno nepotrebnom scenom divljeg seksa zarad daljih trivijalnih opaski o kukavnom mačizmu.
POSLEDNJI STRELAC je, uz sve apostrofirane mane, pitak, zanimljiv i zabavan krimić, gde se uz glavni lik vežete iz hiljadu razloga, gde ima inteligentnih, počesto crnohumornih i svesno nekorektnih replika, kvalitetnih filmofilskih posveta, emotivnih pasaža (zbog junakovog psa Čedice) pa vam se poslednja velika akcija nekadašnjeg surovog profesionalca čini poput nekog ličnog podviga.


About the Author

avatar
Goran Jovanović
Goran Jovanović je srpski filmski kritičar, esejista i romanopisac. Autor je knjiga filmskih eseja: Američki bioskop (Apostrof, 1998), Zlatna dekada: britanski filmdevedesetih (Boom 93, 2002), Tranzicijski rulet: istočnoevropske kinematografije u raljama tranzicije (Centar za kulturu Požarevac, 2005), Ruski film postsovjetske ere (autorsko izdanje, 2013), Poljski film u novom veku (Tercija, 2021). Napisao romane Histerija (Libris Art Studio, 2008) i Euforija (autorsko izdanje, 2011). Član je Udruženja filmskih kritičara i novinara FIPRESCI Srbija, ogranka Međunarodne federacije filmskih kritičara.